Koliko god da je kompliciranije i nekonformnije putovati lokalnim javnim prijevozom, on je uvijek naš prvi izbor jer ga koriste domaći ljudi (turistički autobusi su im često ili zabranjeni ili jednostavno preskupi, kao i nama) što je garancija da vožnja neće biti dosadna. Dok smo na kolodvoru kupovali karte rekli su nam da će bus malo kasniti jer je na popravku poradi akumulatora. Nakon 10-ak minuta ugledali smo naš bus i buduće suputnike kako „sređuju“ akumulator koji je bogmeč upalio već iz drugog zaleta
Kako to obično biva nakon samo 20 min vožnje zbušila nam se stražnja guma te smo morali stati, ali u dogovoru sa svim potencijalnim guračima busa vozač je odlučio ne gasiti motor za vrijeme krpanja gume
Ne nisam prdnuo, samo su ceste užasne i prašnjave pa se na momente teške diše
Kada je ponestalo ceste presjeli smo u brod, društvo su nam pravili Singapurac Chan i naš Poljak Pjotr
Nam Ou, predivna rijeka kojom smo se zaputili još sjevernije u kraj bez cesta i automobila
Ovdje klinci veslaju kad i prohodaju
Stigli smo u selo Muang Ngoi, našu bazu idućih par dana prije no što se zaputimo vu šumu. Pogled iz našeg bungalova puca na rijeku
Teta na tkalačkom stanu. Izrada svilenih marama predivnih uzoraka, često simboličnog, šamanskog značenja opet je u punom cvatu nakon skorog izumiranja zahvaljujući brojnim udrugama, ali najviše turizmu.
Šetnja kroz rižina polja, po stazicama uzanim
Nema komentara:
Objavi komentar