Gili Air

Lombok je čudo od otoka, pola sata vožnje motorinom od hladnog Rinjanija i već smo šetali pitomim rižinim terasama

50-tak kilometara nizbrdo ukazalo se more, cesta je krivudala, a iza svakog novog zavoja ugledali bi još ljepši zaljev sa bijelom plažom, kaićima i palmama, milina za smrznuto tijelo i dušu

Kaići su uski, izdubljeni od jednog komada drveta, a za balans im služe poprečni bambusovi štapovi zbog čega izgledaju kao pauci na vodi

Ukrcali smo se u jedan od takvih brodića kojim su lokalni dečki prevozili hranu i potrepštine za restorančić na Gili Air-u. Vožnju je Gruba odradio istovarivši pola broda (na slici baš nosi plinsku bocu, izgleda neprepoznatljivo, malo se zjačao i dobio boju)

Gili Air je prvi u nizu od tri tropska otočića (smještena sjevero-zapadno od Lomboka) poznatih po najljepšim lokacijama za ronjenje i snorklanje u ovom dijelu svijeta. Kada smo krenuli u obilazak i zakoračili na prvu plažu ostali smo u čudu, bila je prekrivena koraljima. Što se tek nalazi u moru !?! Juuuhuuuu

Morali smo to smjesta ispitati. Idući logičan korak bio je pronalazak ekipe, čamca i opreme za ronjenje. A pod površinom kao da smo uskočili u akvarij: koraljni vrtovi, ribice i ribetine svih boja i oblika, ogromne kornjače, morski pasići, murine, hobotnice, rakovi, meduze i sve druge morske beštijice. Ludi je osjećaj roniti okružen ogromnim jatom riba (i Nemo je bio među njima) dok uokolo kornjače mirno papaju među golemim koraljima

Vrijeme između urona provodili smo kod mame Fatime i Pape (ribolovac i po) koji su nam pripremali morske delicije dostojne najboljih restorana

ili u bungalovu sa našim cimerom Geckom. Mi smo još dobro prošli, Alice (instruktorica ronjenja) je sa svojim bungalovom dobila i Monitor lizarda velikog cca 1,2 metra, dobra je stvar što je „malac“ popao sve miševe

Život na otoku skroz je opušten, većinu dana vridni ljudi odmaraju na verandi ili negdi u ladu, a poslovi se obavljaju ujutro ili u sumrak. Najzaposleniji su berači kokosovih oraha, a u to vrijeme preporučljivo je zaobilaziti palme u velikom luku (statistike kažu da više ljudi pogine od udarca kokosovog oraha nego od napada morskog psa)

klinci i klinceze uživaju u igri

a penzioneri tu i tamo prošeću plažom sa budućim krovom (palminim lišćem) na glavi. Prava idila

Rinjani (još malo vulkana), Lombok

Kada si u Indoneziji, ponašaj se kao Indonežanin: sic sićušnog skutera dijelimo mi i sva prtljaga potrebna za trodnevno trekanje. Naš je cilj vulkan Rinjani (3726 m. n. v) na otoku Lombok. Put od Matarama, glavnog grada otoka do Senaru-a, naše polazne točke potrajao je cijeli dan, a vodio nas je kroz rižine terase, bijele plaže i planinske gudure

Po starom dobrom običaju na trek krećemo u 4 ujutro po mrklome mraku kroz džungletinu prepunu divovskog drveća i urlika majmuna

Dugorepi sivi makaui koje ovdje nazivaju kera ne samo da su navikli na posjetitelje nego savršeno dobro kuže u kojoj su vrečići keksi a u kojoj npr. čarape. Pa ti okreni leđa !!!

Svakoga se dana oko 15⁰⁰ navuku magla i oblaci (padne i pokoji pljusak) koji nestanu taman prije spektakularnog zalaska sunca

Prenoćili smo na rubu kratera gdje smo dočekali izlazak sunca. Dok se spuštamo prema jezeru na dnu kratera, iznad vrha Rinjanija (lijevo) lebdi oblak u obliku letećeg tanjura, a mali vulkan (krater unutar kratera) ispušta pramenove dima. Malac se zove Gunung Baru, rođen je u erupciji 1994. godine i svako malo pokaže zube (posljednja erupcija bila je 9. 5.2009.)

Na obalama jezera srećemo grupicu Sasaka (muslimani sa Lomboka), kako uživaju u ribičiji. Ribe grizu ko lude, dovoljno je staviti bambusov štap (može i bez mamca) u vodu. Kažu da se riba (crna, buljooka) mora pojesti na licu mjesta jer poprimi grozan miris kada je donesu u selo

Ama i Ima (na sasačkom striček i teta) podijelili su ručak sa nama za što smo im se odužili vrećom kikirikija

Iz jezera se formira rijeka koja se probijajući put kroz vulkansku stijenu obrušava u dolinu

A uz rijeku vrući termalni izvori. Grubino i Johnovo sramežljivo točanje nogica se ubrzo pretvorilo u pravi spa tretman: red vruće kupke, red ledene rijeke....... Za to su vrijeme prije spomenuti mujmunčići prekopali i odnijeli sve kekse iz Johnovog ruksaka :)

Sve što je lijepo kratko traje. Slijedi još jedan strmi uspon na drugi rub kratera vulkana, magla, oblaci i pljuskovi prave nam društvo

Pogled iz kampa 2 je opet fenomenalan

Nosači na organiziranim trekinzima svu opremu nose na štapu preko ramena (naravno u japankama) i tako prelaze po 2000 m nadmorske visine dnevno

Nakon tri dana spuštamo se na suprotnu stranu vulkana prema selu Sembalun Lawang. Nema ni traga prašumi, samo nepregledna savana. Uslijedilo je višesatno pregovaranje za prijevoz do naše polazne točke i dragog nam motorina. Odosmo na plažu, vjetrovi i kiše Rinjani-a dobro su nam promrzli kosti

Istočna Java, Bromo the vulkan

U Surabayi smo se smjestili kod Santi i njezine dvije sestre. Ne zna se koja je od cura talentiranija, pametnija i svestranija, a nas su naučile nevjerojatno puno o Indoneziji i njezinim stanovnicima

Indonezija je zemlja opuštenih i srdačnih ljudi koji vole prileći kada je vruće (i bez kreveta se može)

Za razliku od ostatka Azije tu nismo morali objašnjavati gdje je ta CROATIA, ovdje su svi čuli za Šukera. Vozač rikše nam je u jednom dahu izrecitirao Ćirinu izabranu jedanaestoricu iz Francuske

U središtu Surabaya-e rame uz rame nalaze se kineska, arapska i katolička četvrt. Pazari, džamije, crkve i taoistički hramovi u samo 15 minuta hoda

Mmmmmnjam !!! Prije odlaska u brda morali smo kušati najfinije slastice u tete Fatime

Bez obzira na sve u brdima nam je ipak najlipše. Da bi ulovili izlazak sunca iznad još uvijek aktivnog vulkana Bromo-a krenuli smo u 3 ujutro. I naravno zalutali, stazu nismo mogli naći pa smo se odlučili za metodu „sempre drito“

Ipak smo stigli na vrijeme

Krater aktivnog vulkana izbliza. Dok smo gledali kako riga vatru, dim i sumpor bilo nam je jasno zašto su nekada davno ljudi vjerovali u njegove božanske moći i prinašali mu žrtve da ga udobrovolje. I danas je to jedno od najsvetijih mjesta i cilj brojnih hodočašća indonezijskih Hindusa

Svakih desetak godina Bromo se aktivira i lavom prekrije ravnicu pa je vječno okružen morem pijeska - „sea of sand“

Orangutančići nam mili II

Kamp Leeky osnovan je u 70-ima kao utočište za orangutane koji su odrasli u zatočeništvu sa namjerom da ih se vrati u divljinu. Pušteno ih je i uspješno vraćeno u prirodu oko 200-tinjak. Šuma se izvan granica nacionalnog parka nemilosrdno krči pa orangutani ponekad navraćaju na dodatnu klopu

Ogromni mužjak Tom čekao je svoju družicu Princezu koja se ubrzo donjihala sa susjednog drveta. Uslijedile su scene (životinjskog seksa) koje ne možemo objaviti zbog mlađe populacije

„Mama što to rade Tom & Princeza“

Pa po drvetu gor, pa po drvetu dol, najdraže im je papati naopačke

Prije odlaska morali smo pogledati najnoviju prinovu u okolici, mama se došla pohvaliti pred Natašom. Lipa je nema što

Na povratku smo prespavali u selu gdje nas je prisvojila vitalna devedesetogodišnja bakica koja nas je primila pod ruku i povela na turu – na indonezijskom, naravno. Carica je odgojila 12oro djece, a danas se cijelo selo brine za nju. Skoro smo suzu pustli na rastanku

Povratak na Javu, još jedna vožnjica od nekih 28 sati na trajektu, spavanje na podu, ali vredilo je. Dva Hrvata i 600-tinjak Indonezijaca, morali smo se slikati sa svima, čak i sa članovima posade (i kapetan se došao upoznati)

Orangutančići nam mili

Nacionalni park Tanjung Putin poznat je po velikom broju orangutana, što nam je bio dovoljan motiv za putovanje na Borneo. Stigavši u maleni gradić Kumai ukrcali smo se na klotok (riječni brod), jedino prijevozno sredstvo kroz neprohodnu prašumu. Gruba i Nosfal pogledima traže krokodile po rijeci, prije samo mjesec dana jedan je nesretni mještanin nastradao od njihovih zuba

Mjesto gdje se miješaju „crna“ i „bijela“ rijeka

Nakon dva dana plovidbe konačno smo stigli do Leek-ija, prihvatilišta za orangutane u samom srcu parka. Zasjeli  smo sa rangerima kad se pojavila ONA ??!!??!!

Sjela je pored Nataše i pokazala joj svoje svježe izdepilirane nogice (ah te žene uvijek nađu zajednički jezik)

Onda su se pojavili i dečki

Gruba je dotle vježbao yogu sa novim frendom

Orangutan = orang – čovjek, utan – šuma na indonezijskom. Sličnost između čovjeka i orangutana je nevjerojatna. Taj simpatični majmun živi samo u Indoneziji, u kišnim nizinskim šumama Bornea i Sumatre. Jako su osjetljivi na promjene u okolišu (potrebno im je veliko životno područje), žive u prosjeku 40-ak godina i u to vrijeme podignu samo troje mladunčadi. Sporo se kreću u odnosu na ostale velike primate te za razliku od njih žive samostalno, a ne u čoporu