La Paz- najviša prijestolnica svijeta, Bolivia

Glavni grad Bolivije i najviša prijestolnica na svijetu sastoji se od dva dijela: La Paz-a smještenog na goluždravim padinama na 3700 m. n. v. i Alta, siromašnog dijela grada na zaravni na 4000 m. n. v. Svaki od njih broji po milijunčić stanovnika. Na prste se mogu nabrojati zgrade koje imaju fasadu, a mnoge izgledaju kao da će svakog trena otklizati niz padinu (što se dosta često zbilja i desi). La Paz i Alto su igrali su glavnu ulogu političkim previranjima 2003. g. koja su dovela na vlast predsjednika Evu Moralesa. Bivši predsjednik bio je ujedno i najbogatiji čovjek u zemlji koji je povukao još jedan u nizu nepopularnih poteza – povećao je ionako visoke poreze. Istovremeno su se pobunili policajci koji su zahtijevali veće plaće za opasan posao koji svakodnevno obavljaju na ulicama, a predsjednik je na njih poslao vojsku. Na glavnome trgu nervozni vojnici zapucali su na policajce koji su uzvratili paljbu, i u gradu je zavladao kaos. Stanovnici Alta i La Paz-a odlučili su da im je dosta i blokirali ulaze u grad te prisilili predsjednika da podnese ostavku i zbriše u SAD. Tako se to radi u Južnoj Americi! Na prijevremenim izborima pobijedio je Evo Morales, predvodnik uzgajivača koke (u Boliviji se lišće ne smatra drogom, već medicinom) i pripadnik siromašnijeg i većinskog „originalnog“ stanovništva (potomci Aymara i Inka) koje uglavnom živi u zapadnom, brdskom dijelu zemlje. Glavna mu je opozicija Branko Marinković (porijeklom Hrvat) koji predvodi bogati, nizinski istok sa prijestolnicom u Santa Cruzu. Poradi njega ovdje svi znaju za Hrvatsku, ali nije im baš draga jer Evo je obožavana ličnost

Jedno od najpoznatijih mjesta u La Pazu je „witch market“ (vještičja tržnica) na kojoj se prodaju ljamini fetusi, najrazličitiji amuleti, kipići Pachamame (majke zemlje), posvećene bočice pive, kondorova pera, san pedro halucinogeni kaktusi... Tržnica je krcata turistima, ali uglavom samo u potrazi za dobrom fotkom

Najposjećenija je ipak od domaćih u svrhu nabave sitnica potrebnih za šamanske obrede koji se obavljaju pri gradnji nove kuće (temelji nisu baš dobri ako se u njih ne postavi posvećeni fetus ljame), otvaranju ureda, rođenju djeteta ili kupovini auta

Šamani (pravi i šarlatani) svakodnevno operiraju na ulicama Alta proričući budućnost iz svih mogućih pomagala, uključujući i živu. Nakon svakog gatanja obave mali obred za Pachamamu

„Najmoćnijim“ šamanima dovoljna je čaša pive da vam kažu što vam slijedi

Glavni oblik zabave za mlado i staro su igre na sreću. Baš smo ulovili bakicu kako prazni džepove lakovjernom mladcu

Zaštitni znak Bolivije su „Cholite“ - tete obučene u raznobojne pufaste suknje sa kosom ispletenom u dugačke kečke. Oko vrata dekica u tradicionalnim bojama umjesto torbe iz koje najčešće ćiri musavi klinac i kicoški šešir na glavi. To je odora ženskog dijela indigena (originalnog indijanskog stanovništva) kojeg u Boliviji ima čak 95 % (u Chileu ih za usporedbu ima 7 %)

Šeširi za Cholite mogu se kupiti na svakom koraku

Tijekom dana gotovo svaka ulica u gradu funkcionira kao tržnica i zalogajnica, dok se navečer svi prebace u kafiće (čak si i Cholitice vole popit)

Jedan od najvećih festivala u La Pazu je Festividad del Senor del Gran Poder tijekom kojeg cijelim gradom prolazi parada neumornih plesača u kostimima koja ne prestaje od ranog jutra do duboko u noć

Che Guevara i Isus - dva najvažnija zaštitnika svakog pravog Bolivijanca

I jedna poučna i slikovita za kraj: „Alcohol al volante peligro constante“ (Alkohol za volanom je stalna opasnost)

Potosi, Bolivia

Još i danas u Španjolskoj postoji izreka „Es un Potosi“, što bi bio izraz za nešto izuzetno bogato. Grad je osnovan početkom 16.-og stoljeća dolaskom Španjolaca koji su tu pronašli bogate rudnike srebra. Idućih sto godina Potosi je bio najveći grad na kontinentu, a kada su zalihe srebra iscrpljene (sve je završilo u Španjolskoj) pao je u neimaštinu i zaborav. Rudnici danas još uvijek rade, vade se male količine srebra i nešto jeftinije kovine, a uvjeti rada su srednjovjekovni ili barem kao u Germinalu. Svaku zoru u grotlo (preko 40°C, 4000 m.n.v.) spuštaju se brojni muževi, ali i djeca od svoje desete godine. Prosjek života rudara je ispod 40 godina, a tisuće ih je poginulo u čestim nesrećama

Kolonijalno naslijeđe vidljivo je u nebrojenim crkvama i raskošnim građevinama u centru pa je grad uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine

Ulice oduzimaju dah što zbog ljepote stare arhitekture, što zbog manje količine kisika na 4000 metara nadmorske visine

U svakoj zemlji isti problemi...

U jednom od dvorišta nabasali smo na izbor za miss najnastavnice Potosija. Cure su bile obučene u narodnu nošnju, a navijalo se strastvenije nego na Maksimiru

Načuli smo da u blizini postoje termalni izvori pa smo navukli badiće i ustopali prvi kamion. Truckali smo se sa domaćim tetama – cholitama uvijek umotanim u dekice i sa nezaobilaznim šeširima. Kao prave domaćice nahranile su nas domaćom spizom – kuhanim kukuruzom koju zovu „comida de Inka“ (hrana Inka)

Kada su nas iskrcali doživjeli smo šok: toplih izvora kao u priči, ali su ih domaći okupirali hrpetinama šarenog veša, pa se peru malo oni, malo robica, nema mjesta ni za noge umočit

Nismo klonuli duhom već produžili dalje u brda gdje smo pronašli vruće jezerce (ugodnih 35°C) okruženo stjenovitim vrhovima

Savršenstvo ...

Salar de Uyuni - čudo prirode, Bolivia II

Armadillion, najslađi stanovnik pustinje kojeg nažalost domaći najviše cijene u juhi

Naš šole Franz (nije Švabo već pravi Bolivijanac) i njegova familija koja se cijelo vrijeme truckala sa nama. Žena Marina kuhala je odličnu spizu, a malac Malik nije skidao osmijeh sa lica

Možda najljepšu zoru u životu dočekali smo na Isla de pesca, otočiću prepunom kaktusa usred najveće slane pustinje na svijetu - Salar de Uyuni

Promrzli u mraku gledali smo kako svakim trenutkom svijet postaje topliji i svjetliji. Postalo nam je jasno zašto su Inke i prije njih Aymare slavili Boga Sunca

Prije puno puno milijuna godina ovdje je bilo more (4000 m.n.v.), a danas je nepregledna slana pustinja sa ponekim koraljnim otokom

Mozak uporno šalje signale da smo na ledu dok osjetila javljaju da površina nije hladna nego slana

Nije teško pogoditi što je glavna i jedina industrijska proizvodnja u ovom području. Debljina sloja soli iznosi 9 metara

Usred pustinje nalaze se hoteli koji su u potpunosti izgrađeni od soli – od „cigle“ do stola i kreveta

„Bolje vrabac u ruci nego golub na grani “

Salar de Uyuni - čudo prirode, Bolivia I

Na 4000 metara nadmorske visine nalazi se jedan od najosamljenijih graničnih prijelaza (Chile – Bolivia) u Južnoj Americi

sa neuobičajnim sanitarnim čvorom iliti olupinom busa (jedini zaklon u okolici)

Krajolik je nestvarno lijep i nevjerojatno surov. Hladno je, vjetrovito, nismo mogli zamisliti da tu išta može preživjeti

Pa ipak nakon par sati vožnje ukazalo nam se crveno jezero krcato flamencima, ljamama i vicunama. Postoje naime tri vrste ljama, poredane po veličini: vicuna, alpaca i ljama koja je najveća. Vicune su zaštićena vrsta i mogu se vidjeti samo u divljini

Ljame su ukrašene raznobojnim trakicama kako bi ih vlasnici mogli raspoznati, ali i iz estetskih razloga, naravno

Vožnja je udobna, skoro kao u ZET-u

Kraj dana i zalazak sunca dočekali smo na jednom u nizu od magičnih jezera u društvu flamenaca na 4700 m. n. v.!!?? Bilo je jaaaaaako hladno, nije nam jasno kako flameci mogu stajati cijeli dan u ledenoj i slanoj vodi, valjda su zato stalno na jednoj nozi

Cijelo je područje geološki jako aktivno što dokazuju brojni vulkani na obzoru i pušeći gejziri koji izgledaju i smrduckaju kao džavolji kažin

U ovom dijelu svijeta ceste ne postoje i jedini orijentir su tragovi guma terenaca koji su prošli prije vas

Arbol de piedra iliti kameno drveće oblikovano vjetrom kroz tisuće godina

Naizgled mucasta biljka jedna je od rijetkih koja tu uspijeva, ispod zelene i mekane površine potpuno je odrvenjela pa je domaći u nedostatku drva koriste za ogrjev

San Pedro de Attacama, Chile

Malo mjesto na sjeveru Chile-a pod imenom San Pedro de Attacama nalazi se u najaridnijem predjelu Južne Amerike – pustinji Attacama. Godišnja količina padalina iznosi 7 mm. Selo izgleda kao da je ispalo iz western filmova, a glavnim trgom dominira crkvica (druga najstarija u zemlji) od blata i slame sa krovom od kaktusa

Tu je i zgrada općine ispred koje svakodnevno kampiraju pasići lutalice kojih u Chile-u ima na pretek

Živopisno groblje ne može biti jednostavnije i simpatičnije: par humčića i raznobojnih križeva

Ali je zato nogometno igralište zeleno kao usred Wembley-a, bit će da tu živi chileanski Z. Mamić. Trljali smo oči u nevjerici, ovoliko zelenila nismo vidjeli stotinama kilometara, a još i vulkan na sjevernoj tribini

Pošto nismo vični nogometu našli smo si drugi vid rekreacije: bicikliranje pustinjom (nije ravna, da bude zanimljivije) na +40 C

Prvi i jedini hlad koji smo našli bio je blatan zidić sa imenom zaštićenog područja - Valle la Luna (mjesečeva dolina)

Kada smo podno pješćane dine ugledali snijeg rekli smo da moramo pronaći novi hlad prije nego što potpuno prolupamo

Kadli nije snijeg (ni labudovi) već sol koja se iz podzemlja izlučuje na površinu

Sa vrha dine pogled je najlipši

U blizini gradića nalaze se i ostaci gradova Atacameno kulture koje je u ovom slučaju vrijeme potpuno progutalo pa im domaći izgradili spomenike