Stigli mi u Santiago de Chile, glavni grad Chile-a i spontano zapjevali: „Vraćam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare“. Poznata arhitektura, klinci se ljubakaju i piju vino po parkovima, zadimljeni kafići, plave telefonske govornice ... jedino što kod nas na Cvjetnom trgu nema teta gatara koje proriču sudbinu iz kugle, karata ili kave i što Santiago ima otprilike sedam puta više stanovnika
Već prvi dan na glavnome trgu doživjeli smo vrući doček. Simpatični komičar oko kojeg se okupilo mnoštvo skužio je dva stranaca i pozvao nas da mu se pridružimo. Probali smo pobjeći, ali nas je raja pogurala k njemu. Nakon 15 minuta pošalica i gromoglasnog smijeha sveprisutnih na račun dva gringosa koji ne govore riječ španjolskog i naše izjave da je Chile najljepša zemlja Južne Amerike mogli smo otići. Idućih dana kada bi prolazili trgom ljudi bi nam dovikivali: „Ola Nataša, Ola Kristijan“, zapamtili su naša imena sa prije spomenute predstave
Santiago je skup grad tako da smo se smjestili u novo otvoreni besplatni kamp uz predivnu rijeku u centru grada (naš šator je prvi nadesno od zastave). Šala mala, besplatni kampovi ne postoje, ovo su demonstracije protiv nepravednog gospodarenja sa gradskim stanovima. Zadivilo nas je što u svim zemljama Južne Amerike vlada „revolucionarni“ duh tj. ljudi se bore za svoja prava i izlaze na ulice ako se ne slažu sa potezima svojih vlada (koja suprotnost od Lijepe naše)
Tko ne protestira taj svira, dečki su glasniji od ciganskog orkestra
Mural napravljen u sjećanje na slavnog pjesnika Pabla Nerudu ispred njegovog muzeja u kvartu Bella Vista. To je simpatični dio grada niskih kuća u bojama u kojem su uz Pabla živjeli i drugi umjetnici, danas prepun klubova i najpoznatije mjesto za izlaske
U poznatom muzeju Bellas Artes nabasali smo na Meštrovićevu skulpturu (konačno netko poznat iz Croatie a da nije Davor Šuker)
Vallparaiso je grad na obali veličine Splita, 3 sata busom od Santiaga. U prošlosti je barem 7 puta bio opljačkan od gusara, uključujući slavnog Sir Francis Drake-a, a nisu ga štedili ni brojni potresi i požari. Šareni sklepani kućerci prostiru se unedogled na 42 brežuljka spojena nebrojenim stepenicama i uspinjačama starim i po 100-tinjak godina. Cijelo mjesto odiše nekim starim šarmom, ali kao da su najbolji dani davno prošli, a trgovi i fontane postali konačište za skitnice i pse lutalice
Unatoč tome cijeli je grad velika street art pozornica, umjetnici su dobili slobodne ruke i skoro svako pročelje, klupicu i ogradu pretvorili u zanimljivi eksponat. Stoga ne čudi da Vallparaiso nosi naziv kulturne prijestolnice zemlje
Nema komentara:
Objavi komentar