Još i danas u Španjolskoj postoji izreka „Es un Potosi“, što bi bio izraz za nešto izuzetno bogato. Grad je osnovan početkom 16.-og stoljeća dolaskom Španjolaca koji su tu pronašli bogate rudnike srebra. Idućih sto godina Potosi je bio najveći grad na kontinentu, a kada su zalihe srebra iscrpljene (sve je završilo u Španjolskoj) pao je u neimaštinu i zaborav. Rudnici danas još uvijek rade, vade se male količine srebra i nešto jeftinije kovine, a uvjeti rada su srednjovjekovni ili barem kao u Germinalu. Svaku zoru u grotlo (preko 40°C, 4000 m.n.v.) spuštaju se brojni muževi, ali i djeca od svoje desete godine. Prosjek života rudara je ispod 40 godina, a tisuće ih je poginulo u čestim nesrećama
Kolonijalno naslijeđe vidljivo je u nebrojenim crkvama i raskošnim građevinama u centru pa je grad uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine
Ulice oduzimaju dah što zbog ljepote stare arhitekture, što zbog manje količine kisika na 4000 metara nadmorske visine
U svakoj zemlji isti problemi...
U jednom od dvorišta nabasali smo na izbor za miss najnastavnice Potosija. Cure su bile obučene u narodnu nošnju, a navijalo se strastvenije nego na Maksimiru
Načuli smo da u blizini postoje termalni izvori pa smo navukli badiće i ustopali prvi kamion. Truckali smo se sa domaćim tetama – cholitama uvijek umotanim u dekice i sa nezaobilaznim šeširima. Kao prave domaćice nahranile su nas domaćom spizom – kuhanim kukuruzom koju zovu „comida de Inka“ (hrana Inka)
Kada su nas iskrcali doživjeli smo šok: toplih izvora kao u priči, ali su ih domaći okupirali hrpetinama šarenog veša, pa se peru malo oni, malo robica, nema mjesta ni za noge umočit
Nismo klonuli duhom već produžili dalje u brda gdje smo pronašli vruće jezerce (ugodnih 35°C) okruženo stjenovitim vrhovima
Savršenstvo ...
Nema komentara:
Objavi komentar