Borneo iliti Kalimantan

Nakon 24 sata provedena na trajektu iz Surabaye (Java) konačno smo ugledali obale Bornea. Ovaj ogroman otok imao je sreću ili nesreću da je prošaran plovnim rijekama koje su donedavno bile jedini prometni putevi, ali koje su omogućile jednostavan i jeftin prijevoz ugljena i trupaca iz unutrašnjosti otoka do mora. Tako su kišne šume, najveće na svijetu nakon Amazone i Afrike, danas nemilosrdno raskrčene što je uvelike utjecalo na bogati ekosustav. Prastanovnici Bornea poznati su pod zajedničkim nazivom Dayak, a žive duboko u prašumi u plemenskim zajednicama sa šamanom i starješinom na čelu. Neki od njih su prihvatili Islam ili Katoličanstvo, ali većina još njeguje svoja animistička vjerovanja

Benjarmasin - „plutajući grad“ na močvarnom ušću rijeke Martapura

Hrana u Indoneziji oborila nas je s nogu. Uvijek neko fino iznenađenje, jeli mi u lokalnom restoranu ili najvećoj prčvarnici na cesti. Tempeh i tahu (tofu) pripremaju se na sve načine, a uz svako naručeno jelo dobit ćete juhicu, nasi (rižu), sajur (povrće) i sambal (ljuti umak). Sa par riječi indonezijskog osvojena su srca domaćina i zagarantirani dupkom puni tanjuri. Gruba baš odmata bananin list u kojem su majstori ukuvali rižu sa prefinom piletinom (ayam). Mljaaaaac

Na placu smo naišli na zanimljivu igru, nešto kao biljar, samo što se „kugla“ slična paku u hokeju zafitilji prstima. Igru budno prate islamski sveci u pozadini. Pošto tu svi misle da smo Amerikanci, prate nas uzvici „Obama, Obama“ (izgleda da im se sviđa novoizabrani nasljednik ne toliko popularnog Busha)

Na sred ceste naletili smo na veselu ekipu kako razapinju zmijske kože. Ljepotice dugačke 5-6 metara žive u rijeci 10-ak metara od ceste, a one sa manje sreće završe kao torbica ili cipele

Vođa vesele družbe je onako iz šege iz džepa izvukao bebicu koja je srećom premala za komercijalnu upotrebu pa je na Natašin nagovor puštena na slobodu

I tako šećemo mi gradom (u kojem nismo sreli niti jednog stranca, pitamo se zašto), a ljudi nam dovikuju, traže da se rukujemo ili da se slikamo sa njima, prave smo zvijezde. Iz prije spomenute (zmijske) rijeke iskaču klinci i vrište Bule Bule (u prijevodu stranac) te nas slijede ostatak dana

Sa svih strana redaju se i pozivi na klopu. Odlučujemo se za rižu kuhanu u košaricama od palminog lišća, specifično jelo indonezijskih Muslimana na kraju Ramazana

Ponosite dame banjarmasinske

„Tko visoko leti nisko pada“. Zvjezdani status zamijenili smo 18 satnom horor vožnjom u potrazi za orangutanima. Bus iz Alan Forda (Gruba je opet gurao), suicidni vozač, iz ogromnih zvučnika trešti prastari techno, ceste nema, svi pale cigaru za cigarom, a kao vrhunac se oko ponoći uglavila truba i nije se dala ugasiti

u 3 ujutro stižemo na odredište, gradić na rubu nacionalnog parka Tanjung Putin (svaka veza sa ruskim predsjednikom – premijerom je slučajna). Da bi ušli u park morali smo se prijaviti u lokalnu policijsku stanicu, trebalo nam je pola sata da razbudimo revne policijske djelatnike. Sljedeća vožnja od 20 km koštala nas je 3 partije šaha između Grube i lokalnih taksista (u cik zore 0:3 za goste) i eto nas na cilju